Na prostoru Kraljevine Hrvatske središnji pavlinski samostan bio je samostan Sv. Nikole na Gvozdu pokraj Modruša, koji se prvi put spominje polovicom 14. stoljeća (1364.). Modruš je u to vrijeme bio i sjedište biskupije. Iz Modruša će pavlini, uz pomoć obitelji Frankapan, osnivati samostane na području Primorja od Crikvenice do Senja.

Sama zakladna isprava o osnutku samostana u Crikvenici nije sačuvana u izvorniku, već postoje dva istovjetna prijepisa iz 18. stoljeća, od kojih je jedan zabilježen u Katastiku crikveničkog samostana. Prema sadržaju spomenute isprave, izdane u Modrušu 14. kolovoza 1412., pavlinski samostan Sv. Marije u Crikvenici utemeljio je Nikola IV. Frankapan darujući pavlinima staru i zapuštenu crkvu Marijina uznesenja koja se nalazila pored mora, na ušću Dubračine. Ova je isprava diplomatički falsifikat. Naime, povjesničar Danilo Klen upozorio je kako je titulacija Nikole IV. u ovoj ispravi anakrona, tj. u njoj su navedene titule koje on 1412. nije mogao imati (primjerice, titula ban Dalmacije i Hrvatske, koju je Nikola stekao tek 1426.). Osim toga, uz njegovo ime navodi se i pridjevak de Frangepanibus, koji se veže uz krčke knezove tek od 1428. godine. S druge pak strane, budući da se u ispravi navode posjedi koje su pavlini doista i posjedovali, što je potvrđeno u jednoj drugoj ispravi, može se smatrati kako je jezgra ove isprave istinita.

Zakladna isprava donosi okolnosti osnutka samostana: Nikola IV. Frankapan odlučio je crkvu Marijina uznesenja darovati pavlinima, uvidjevši kako je zbog nemara njegovih službenika bila zapuštena. Stoga je pored crkve dao podići samostan za čije je uzdržavanje osigurao prihode od mitnice, daća trgovina i ostalih prihoda koji su se mogli ubirati na prostoru od Jesenova do Črnina. U ovoj ispravi spominju se i prvi pavlini koji su boravili u ovom samostanu: Jakov Dončić, Nikola Pasarić, Tomo Kerpečić. Sva trojica bili su redovnici samostana sv. Nikole na Gvozdu.

Prema sačuvanom gradivu može se zaključiti kako su za razvoj i ekonomsko jačanje samostana značajna dvojica članova obitelji Frankapan: osim osnivača samostana, Nikole IV. Frankapana (?-26.06.1432.), razvoju i jačanju samostana pridonio je i Martin IV. Frankapan (27.01.1416 - 04.10.1479.), koji je pavlinima dopustio gradnju pilane u crikveničkoj drazi i darovao im više posjeda. Poseban položaj koji je samostan uživao kod Frankapana, kao i povlastice koje su im bile podjeljivane, nailazile su na otpor okolnog stanovništva. Tako su Bribirci osporavali pravo pavlina na trgovinu na prostoru od Jesenova do Črnina te su zbog toga vodili spor i izgubili. No, kako nisu htjeli prihvatiti presudu, Nikola IV. bio je primoran presuditi u korist pavlina i iznova potvrditi ranije im udijeljene povlastice. Također se u nizu darovnica spominju obveze Frankapanovih službenika da čuvaju stečena prava i imovinu pavlina od trećih osoba. Kada su stanoviti Markovići odbijali izvršavati obveze prema pavlinskom samostanu, Martin IV. zapovjedio je svojim službenicima da ih prisile na poslušnost, uz prijetnju globe od 50 libara.

O djelatnosti samostana u tom vremenu ne zna se mnogo, no poznato je da je u sastavu samostana djelovala bratovština u koju su bile primane osobe željne sudioništva u molitvi s pavlinima. Tako su 1447. u bratovštinu bili primljeni Stjepan, sin Dokšin, sa sinom Jurjem i kćeri Briolom.

U 16. stoljeću dolazi do promjena u vlasništvu nad Vinodolom. Katarina Frankapan Ozaljska 1543. udala se za bana Nikolu IV. Zrinskog i donijela mu u miraz posjed Bakar. Zrinski su često kršili prava i povlastice pavlina, što je vidljivo iz jedne žalbe senjskom biskupu Petru Marianiu u kojoj su se pavlini požalili kako im Petar Zrinski osporava pravo trgovine u crikveničkoj luci te da im je oteo Belgrad i vinograd Knežinu. Premda su pavlini na kraju i dobili parnicu, Zrinski je odbio vratiti sporne posjede sve do konfiskacije obiteljske imovine 1670. Tada je, u kraljevo ime, komorski povjerenik Grgur Pavešić vratio spomenute posjede i luku pavlinskom samostanu.

Unatoč sukobima sa Zrinskima, samostan je i dalje ekonomski jačao darovanjima pojedinaca, a prihode je ostvarivao i davanjem posjeda u najam.

U 17. su stoljeću Mlečani, zbog pomaganja uskocima, razorili pavlinski samostan (1615.).

Krajem 17. stoljeća samostan je ishodio kraljevsku zaštitu svojih posjeda od presizanja Gradačke komore na njihove posjede. Valja istaknuti kako se u to vrijeme posjedi samostana proširili i na podnožje Trsata i grada Rijeke. U Rijeci su pavlini kupili dvije kuće te su u njima, na temelju kraljeve dozvole, prodavali vino (koludar), a kasnije su u tom prostoru otvorili hospicij. Osim toga, na Rječini su kupili jednu kuću i vinograd na posjedu koji se 1759. naziva Sussach. Ondje su pavlini otvorili krčmu koja je, zbog boljeg i jeftinijeg vina od onog u Rijeci, bila zatvorena zbog sukoba s Riječkim poglavarstvom te su je u konačnici prodali 1765.

Pavlini su u 18. st. držali latinsku školu, koja je prema sačuvanim izvješćima Svetoj Stolici imala problema zbog loših predavača. Isto tako, ovdje se nalazio i novicijat. Samostan je imao i knjižnicu koja je polovicom 18. stoljeća brojala gotovo 1500 svezaka iz raznih humanističkih i prirodnih znanosti.

Sukladno naredbi Hrvatskog kraljevskog vijeća od 5. prosinca 1769. o popisivanju prihoda svih samostana na prostoru Zagrebačke biskupije, Vijeću je 1770. bilo dostavljeno i izvješće o stanju pavlinskog samostana u Crikvenici. Iz izvješća koje je sastavio Vjenceslav Grubač, prior samostana, može se zaključiti kako se pavlinski samostan može ubrojiti među veće samostane na prostoru Istarsko - vinodolske provincije, jer su u njemu stalno boravila 12 redovnika, a ponekad i 16 (primjerice, u samostanu u Novom u isto vrijeme boravila su osmorica redovnika, a u samostanu sv. Nikole na Gvozdu svega trojica). Sudeći prema inventaru crikveničkog samostana, koji je za potrebe izbornog kapitula Provincije sastavio otac Bernardin Demelli 14. srpnja 1782., doznajemo da je u refektoriju samostana bilo svega osam stolaca od kože za redovnike, a u redovničkim sobama ukupno 11 ležajeva. Premda nije moguće iznijeti sigurne pretpostavke samo na temelju jednog izvora, moguće je da se 15 godina kasnije broj redovnika bio smanjio. Također potrebno je istaknuti kako se u istom inventaru navodi postojanje arhiva samostana koji se nalazio u jednom ormaru, smještenom u jednoj od soba redovnika (vjerojatno sobi priora).

Nakon što je pavlinski red bio ukinut odlukom Josipa II. 7. veljače 1786. godine, pavlinski samostan u Crikvenici bio je zatvoren 20. veljače 1786., a upravljanje nad njegovom imovinom preuzela je Ugarska dvorska komora.

Iz ovog fonda prikazane su samo isprave, koje uglavnom sadrže darovnice obitelji Frankapan za crikvenički samostan.